Branko Blažina: Nino z Barbana dolazi u Liku s porukom da život u skladu s prirodom nema cijenu
Na The coklje festu u Otočcu, koji se održava već treću godinu zaredom, u petak, 9. srpnja u Cafe baru Paradiso gostovat će Branko Blažina, autor romana”Otisci potkova” čija je tema oživljavanje sela i obnavljanje Trke na prstenac. Branko Blažina govorit će na Coklje festu o istarskim iskustvima oživljavanja sela opisana u njegovu romanu, čiji je junak Nino s Barbana volio jednu ženu, konje i selo te živio u čvrstoj vjeri da seljak može biti gospodin.
Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar
The coklje fest organizira udruga Baštinica, a festival okuplja lokalne OPG-ove, proizvođače suvenira i predmeta koji čuvaju tradiciju te folklorna društva i lokalne bendove. Festival se održava se pod pokroviteljstvom grada Otočca i TZ Otočac, a nazvan je Coklje fest po tradicionalnoj obući Gacke i Like koja se danas afirmira kao zaštitni znak kraja.
Uoči gostovanja u Otočcu, s Brankom Blažinom razgovaramo o o njegovu romanu “Otisci potkova”, poruci s kojom dolazi u Otočac te o barbanskim iskustvima oživljavanja Trke na prstenac i mladima koji u Barbanu danas održavaju tradiciju i imaju viziju budućnosti sela.
Uoči prošlogodišnje„Trke na prstenac“objavili ste roman „Otisci potkova“, a ove godine dolazite predstaviti roman u Liku na Coklje fest u Otočac. To je ujedno prvo predstavljanje romana izvan Barbana. Kakvu poruku donosi Nino z Barbana Ličanima?
Nino, u duhu tradicionalne istarske uljuđenosti, dolazi u Liku otvorena srca, s dobrim željama i, dakako, s nadom da ga tako i dožive. Kako Lika asocira na kraj dobro očuvane prirodne ravnoteže i ljepote što se nudi na svakom koraku, takav odnos neće biti teško uspostaviti. Više od svega Nino voli prirodne zakonitosti i sve im podređuje. A boli ga kada prirodu siluju i zapostavljaju. Siguran sam da će roman lako uspostaviti komunikaciju s Ličanima.
Budući da je suvremena hrvatska književnost većinom urbana, kako ste odlučili napisati roman o selu u kojem je glavni lik seljak koji vjeruje da može biti gospodin? Kojoj publici upućujete roman?
Nisam pratio ni bio opterećen trendovima u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Roman sam napisao spontano i bez želje da ga se svrsta u neku od književnih kategorija. Oduvijek živim na selu i dobro sam spoznao seoske duše, ali i nepravde. Jednu od nepravdi sreo sam u jednom istarskom selu, kada sam kao televizijski novinar, obrađivao temu o tamošnjim stanovnicima – a to su većinom bili neoženjeni mladići. Već vremešni. Oni su svoju sudbinu vezali uz zemlju a seoske se djevojke okrenule gradskom blještavilu. Seoski je način života pokleknuo pred onim lagodnim. To je sasvim razumljivo, ali Nino to nije mogao shvatiti. Želio je dokazati da obrađujući zemlju može biti cijenjen i ugledan član društva. I dokazao je da i kao seljak može biti gospodin, kojemu su na kraju mnogi i zavidjeli. Roman je jednako namijenjen i seoskoj i gradskoj publici, svima bez obzira gdje živjeli. Mladima pogotovo!
U romanu „Otisci potkova“ prikazujete drugu generaciju koja preuzima vrijednosti očeva i nastavlja trenirati s konjima. Kako je u stvarnosti u Barbanu ostvaren generacijski prijelaz? Tko su današnji barbanski vitezovi, koje su dobi, čime se bave i vide li svoju budućnost u Barbanu?
Točno ste primijetili da nastupa druga generacija seoskih mladića, koja ostaje na selu, ne toliko iz uvjerenja koliko iz seoske prilagodbe drugačijim vrijednosti. Bave se sportom, uključuju u kulturno-folklorna društva, angažiraju u oživljavanju tradicionalne povijesne baštine. Barban je imao sreće da je u povijesnim izvorima ostalo zapisano kako se krajem 17. stoljeća održavala Trka na prstenac, prema kojima je 1976. godine obnovljena. Ona je bila pokretač mnogim aktivnostima, zahvaljujući kojima se sve više briše pejorativna granica između grada i sela. Mladi se sve više vežu za Trku, koja je umnogome promijenile sliku Barbana.
Trka na prstenac godinama većsurađuje sa Sinjskom alkom. Kako su alkari reagirali na roman Otisci potkova? Prepoznaju li u liku Nina z Barbana svoja iskustva? Koliko je vitalno selo u Sinjskoj krajini?
S obzirom na sličnosti Trke na prstenac sa Sinjskom alkom, uspostavljena je suradnja između Barbana i Sinja. Ta je suradnja jednima i drugima mnogo donijela. Sinjani su sretni što svojim iskustvom mogu u mnogočemu pomoći, a Barbance je to motiviralo za još veće iskorake. Ne u smislu da u uzajamnom ogledu snaga iskažu prednost ili natjecateljski naboj, već da dosegnu savršenstvo svojstveno Sinjanima. Nemam informacija je li i roman na taj način prihvaćen. Načelno je bilo dogovoreno predstavljanje u Sinju. Vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Možda jednom…
Vinkovci, Đakovo, Lipik i Slavonski Brod centri su u kojima se njeguje tradicija i ne odustaje od uzgoja konja. Kako međusobno komuniciraju uzgajivači konja u Hrvatskoj? Posjećuju li priredbe koje organiziraju i razmjenjuju li iskustva?
Tim pitanjem sugerirate potrebu suradnje onih mjesta koja se tradicionalno bave uzgojem konja. Iako se Barbanci, zahvaljujući Trci, sve više bave uzgojem konja, neformalno i pojedinačno uspostavljaju komunikaciju s drugim uzgajivačima u državi. To još uvijek nije na nekoj institucionalnoj razini u smislu da sudjeluju na sajmovima, izložbama i priredbama širom zemlje.
Naše selo odavno nije više nepismeno, već ima Internet, prati događanja u svijetu i osvještava svoje turističke potencijale, netaknutu prirodu, obilje hrane i umjeren životni tempo uskladu s prirodom. Koliko je grad svjestan prednosti sela? Može li Vaš roman pridonijeti komunikaciji između sela igrada, budući da opisuje uspjeli primjer međusobne suradnje?
Naveo sam i u romanu kako selo sve više pobjeđuje grad. Mnogi iz grada bježe na selo, gdje preuređuju stare kuće koje su svojevremeno napustili. Život na selu sve više nalikuje štitu kojim se branimo od prevelikih nakupina stresa. To su otkrili i inozemno gosti, koji , kao nomadi sve više osvajaju središnju Istru, udaljenu od mora, koja krije svoje posebnosti.
Život u skladu s prirodom nema cijenu. Ako je silujemo, ona nemilice uzvraća. Takvih poruka ima mnogo na stranicama romana. Nino, iako često neshvaćen, svojim je primjerom i čvrstoćom pokazao i dokazao kako život u skladu s prirodom nema cijenu. Zato će Nino, na ovim našim prostorima, još dugo ostati putokazom!
