Na ovom slavonskom OPG-u kravama se ujutro pjeva sevdah: ‘Odabrali smo život kakav volimo…‘
Od 170 stanovnika malenog sela Novoselci nadomak Pleternice, njih trideset proteklih je godina otišlo kudikamo, tražeći bolje životne uvjete. Ostala je starčad, koja sa svoga ne može da i želi, te nešto onih koji gaje nevjerojatnu ljubav prema ovom nekoć bogatom, ali i danas plodnom slavonskom kraju.
Među njima je i prekrasna obitelj 38-godišnjeg poljoprivrednog tehničara Ivana Bobeka, koji već petnaestak godina dokazuju da se uz puno rada, truda i volje doista može živjeti i u opustošenoj Slavoniji.
Bobek je vlasnik istoimenog OPG-a koji se već godinama bavi proizvodnjom mlijeka isključivo najviše kakvoće, što su prepoznali i kooperanti koji mu za mlijeko, koje strogo kontroliraju, daju višu cijenu, bonus na kvalitetu. Danas proizvode 300.000 litara tog vrhunskog mlijeka, no njihov radni dan ne svodi se samo na veliku farmu, nego i na brojne druge poljoprivredne kulture kojima hrani stoku.
Sve je počelo, priča nam Ivan, 2007. godine kada je OPG u skromnim uvjetima otvorio njegov otac Josip. Imali su samo pet krava i pet junica, iako je danas i to mnogo jer su ljudi uglavnom odustali od stočarstva.
Mladi poljoprivrednik Ivan prihvatio se posla te saznao za program Ministarstva poljoprivrede kojim je uspio financirati gradnju moderne farme u Novoselcima, Uložio je 2,2 milijuna kuna, od čega mu je Ministarstvo pomoglo s 50 posto, a ostalo je uspio dobiti kreditom HBOR-a. Napravio je farmu na kojoj danas drži 50 muznih krava, 20 steonih junica, 25 teladi i jednog rasplodnog bika koji se zove Vole.
– On je tu da pripomogne ako zapne u umjetnoj oplodnji junica – smije se Bobek.
Krvav i skup posao
Farma, koja se prostire na 12 tisuća četvornih metara, građena je prema visokim standardima, a krave imaju mnogo prostora za kretanje te se, kune nam se ovaj poljoprivrednik, gotovo same postroje u red kada dođe njihov red za mužnju.
Mužnja se odvija u automatiziranom postrojenju, a upravo je u tijeku i rad na gradnji tovilišta za 50 junadi. Krvav je to i skup posao, no obitelj Bobek takvog se života, kažu nam, ne bi mogli odreći.
– Podigli smo brojne kredite i sve što smo zaradili, uložili smo u farmu. Zbog toga smo opstali i u kriznim godinama kada je mlijeko jako izgubilo na cijeni. Do 2015. vozili smo Golf “trojku”, nismo kupovali stanove, a na ljetovanje nismo niti pomišljali. Sada odemo na more na najviše pet dana, farmu tada pripaze roditelji, ali brzo se vraćamo. Ovo je posao za svaki dan – govore nam.
Prljavi su, kažu, od jutra do mraka, ali i sretni. Pitamo ih kako izgleda njihov prosječni radni dan, a to nam želi ispričati njihova 11-godišnja Anja, koja i sama uskoči u radne cipele kada joj školske obveze to dopuštaju.
– Mama ustaje prva, oko pet sati, tata još spava – govori.
Mama Matea i tata Ivan smiju se pa kažu kako supruga najprije opere izmuzište jer je, uz hranu, stroga higijena jedan od glavnih preduvjeta za kvalitetno mlijeko. Zatim se određuje koje krave idu na mužnju, a oko šest, pola sedam kreće se s hranidbom stoke. Krave se hrane isključivo smjesom žitarica koju Bobeki proizvedu na svojim poljoprivrednim zemljištima.
Sve završava do osam ujutro kada se ide u polje. Imaju oko 70 tisuća hektara, a Bobeku je žao što nedavno nije uspio doći do 16 tisuća hektara državnog zemljišta jer je otkupljivati zemljište od malih vlasnika besmisleno s obzirom na to da je riječ o razbacanim parcelama i nije moguće njihovo okrupnjavanje.
