Zvono skriveno 700 godina na dnu mora našli ribari s Krapnja
Iz natpisa na zvonu poznato je da je izliveno 1266. godine u križarskom gradu Acconu u Siriji, što je danas Akra u Izraelu. Potpisani su Jacob iz Messine, sa Sicilije, koji je naveden kao prvi autor, te Andreot Pizanac, kojem su se otac, brat, pa i sin, bavili lijevanjem zvona.
Dio natpisa veže se za sv. Agatu, sveticu sa Sicilije koja je bila zaštitnica ljevača zvona. Ovo je najveće i najstarije zvono u ovom područje Europe, a posebnost je i njegov valjkasti oblik, jer su druga zvona u to vrijeme uglavnom stožasta. Ovako velikih zvona nema u ovom dijelu Europe, objašnjava nam viša kustosica šibenskog muzeja Marina Lambaša. Na kojoj je crkvi bilo postavljeno, kao i kamo su ga točno prevozili, ne može sa sigurnošću reći.
Kako se gotovo 25 godina nalazilo u Svetoj zemlji, sve do 1291. godine, kad su se templari povlačili, pretpostavka je da je bilo namijenjeno nekoj većoj, značajnijoj crkvi. Pretpostavljaju i da je zvono bilo poslano brodom prema nekom odredištu naše strane Jadrana zbog povezanosti nekoliko redova templara ovih prostora s križarskim ratovima i Svetom zemljom. Dok su naši domaćini pojašnjavali zanimljivosti vezane za najstarije zvono u Hrvata, točno smo mogli zamisliti kako se ovaj sakralni predmet od bronce težak oko tonu i pol, iako visok “tek” 138 cm, promjera 118 cm, prenosi šibenskim kalama od crkve sv. Krševana do Kneževe palače prije desetak godina, kad je postao dio stalnog postava Muzeja grada Šibenika. U taj pothvat bile su uključene tri dizalice, sva sila ljudi i organizacije, da bi se zvono konačno našlo zaštićeno od neželjenih utjecaja atmosferilija, žege i leda, autora grafita i zapišavanja prolazećih pasa… Raritetnim je ovo zvono učinilo – more. Kako pojašnjavaju naši domaćini u Muzeju grada Šibenika, crkvena zvona su kroz stoljeća i ratove često “plaćala” danak.
Sasvim konkretno, nastradala bi zbog materijala jer su u momentima krize lijevana u – topove. Kako je ovo zvono bilo skriveno od ljudskih ruku, tako je uspješno preživjelo takve destrukcije. Dapače, dok su ga prenosili u prostor muzeja, iskoristili su priliku te ga fotografirali iznutra, gdje se još vide alge s morskog dna. Začudo, materijal se i nakon konzervatorske obrade pokazao vrlo stabilan, nije trebalo mnogo intervencija…
– Puno više bi se moglo doznati nakon što se provedu podmorska arheološka istraživanja s lokacije brodoloma, s mjesta odakle su krapanjski spužvari 1960. mrežama s morskog dna kod Silbe na površinu izvukli zvono. Od ljudskih pogleda bilo je sakriveno gotovo 700 godina. Od iduće godine trebali bi početi s istraživanjima tog lokaliteta – povjerila nam je Vesna Zmajić Kralj iz Hrvatskog restauratorskog zavoda. Dodala je kako će istraživanja otkriti je li u pitanju teret s istog broda, jer je u tom dijelu akvatorija bilo mnogo brodolomima, ali i neki daljnji kontekst priče. Pokušali smo doznati i kolika je vrijednost “starog sirijskog zvona”, kako mu tepaju u muzeju.
– Novčana vrijednost artefakta u muzejima je neprocjenjiva, pogotovo kad je neki predmet ovako jedinstven. Sama bronca sigurno vrijedi nešto, da ga danas hoćete izliti, koštalo bi puno, s da ne spominjem baštinsku vrijednost – rekla je kustosica Lambaša.
Izvor: 24sata.hr
