Prije točno 75 godina žene u Hrvatskoj dobile su pravo glasa
Prije točno 75 godina u tadašnjoj su Jugoslaviji sve žene dobile pravo glasa koje su mogle iskoristiti na izborima te iste godine. Bio je to rezultat krvave borbe tijekom stoljeća žena diljem svijeta.
Kao zemlja u kojoj su žene prvi put dobile pravo glasa navodi se Novi Zeland, koji je pravo glasa ženama dao 1893. godine. Danska i Island to su napravili 1915., a Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, u kojima je borba sufražetkinja i započela i najviše odjeknula, 1918. odnosno 1920. godine. I tako se redaju države, a najviše možda čudi to što je Švicarska, jedna od najrazvijenijih zemalja, to u potpunosti učinila tek 1990. Tek je tada posljednji kanton prisilo Vrhovni sud da prihvati opće pravo glasa.
Kao prekretnica u našim krajevima navodi se 11. kolovoza 1945. godine. Međutim, to nije bilo prvi put da su naše žene dobile pravo glasa na nekim izborima, barem neke od njih. Naime, u većem dijelu kontinentalne Hrvatske žene su prvi put dobile pravo glasa Mažuranićevom Reformom izbornog sustava, kada se izborno pravo proširilo na veći broj ljudi i slojeva društva, te je ta odluka bila usvojena 1875. u Hrvatskom saboru.
Ipak, odluka se odnosila samo na dio žena, i to samo na glasanje na lokalnim izborima za gradska vijeća. Ono što je trebalo biti početak povećanja prava žena neslavno je završilo jer je vrlo brzo Khuen Hedervary obustavio reformu te su opet pravo glasa imali samo imućni muškarci, odnosno svega 2 posto tadašnjeg hrvatskog stanovništva.
Upravo se zato tek 1945. smatra prijelomnom godinom jer se tada pravo glasanja uistinu odnosilo na sve žene svih slojeva koje su navršile 18 godina.
Ipak, često se propušta spomenuti da to pravo glasa nije bilo dano slučajno niti zbog bilo čije “velikodušnosti”, a još su manje žene mogle zaista birati između više opcija, kao, uostalom, i muškarci. Zapravo je najveću ulogu u tome odigrao Antifašistički front žena (AFŽ), a ostalo je sve bila samo šminka za tobožnje poštene izbore. Velik broj hrvatskih žena sudjelovao je u narodnooslobodilačkoj borbi, a žene su se svom snagom trudile izboriti za to da ih se vidi i čuje. Kako su znale da je edukacija jedini put do toga, organizirale su se i podučavale jedne druge o pravima žena, o sufražetkinjama diljem svijeta, a sve je to utjecalo i na svakodnevicu jugoslavenskih radnica.
Pravo glasa za žene bilo je potvrđeno još 1941. u prvim dokumentima Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, koji je u to vrijeme imao vrhovnu vlast na oslobođenim teritorijama. Godine 1942. žene su osnovale Prvu zemaljsku konferenciju žena, a pravo glasa prvi je put bilo uistinu priznato i iskorišteno na izborima za Ustavotvornu skupštinu u studenom 1945., kada je ukinuta monarhija i proglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija.
Netom prije izbora, nakon 11. kolovoza 1945. kada je i službeno dano pravo glasa ženama i drugim skupinama, pojavljivali su se plakati AFŽ-a sa sloganom Žene, glasajmo za sretnu budućnost naše djece, no sve je to bio gotovo pa igrokaz. Iako je nekoliko tjedana prije samih izbora tadašnji maršal i predsjednik Josip Broz Tito održao govor u kojem je predstojeće izbore za Ustavotvornu skupštinu nazvao “najdemokratskijima dosad” jer će u njima prvi put sudjelovati najšire narodne mase – žene i narodna vojska, to je bilo daleko od istine. Svi protukandidati Komunističke partije bili su pod povećalom i redovito završavali u zatvoru. Dakle, tu nije bilo ni riječi o demokraciji.
Međutim, čak i u tim okolnostima, datum kojeg se danas prisjećamo bio je od velike važnosti za jugoslavenske žene, a već je godinu kasnije u Narodni sabor Republike Hrvatske uz 170 zastupnika izabrano i šest zastupnica, čime su Hrvatice prvi put u povijesti dobile priliku sudjelovati u nekim institucijama vlasti.
Izvor: Zadovoljna.hr
