Perfekcionizam i produktivnost

Ne dopustite da perfekcionizam bude neprijatelj vaše produktivnosti
(previše analize vodi do paralize)

Koliko god čudno zvučalo, produktivnost ne znači uvijek da ste ostvarili bolje rezultate ili odradili više posla. Produktivnost je rijetko kada cjelovita i konstantna. Može se dogoditi da ste produktivni u jednom dijelu svog života (ili poslovanja), dok u drugom segmentu potpuno podbacujete. Kad govorimo o poduzetnicima i menadžerima, često se trude odlično obaviti posao, ali ne znaju odrediti dobre rokove ili delegirati posao svojim zaposlenicima (ako ih imaju) ili (najčešće) dolaze u sukob s ukućanima jer redovito kasne na ručak ili večeru (oko koje se netko posebno potrudio). Kako ono glasi najčešća rečenica takvih produktivaca: „Samo da još ovo odradim pa se mogu posvetiti sebi ili mogu na godišnji ili mogu …“

Produktivnost postižete kada ste izradili ili isporučili ono što ste obećali (ili, pravno rečeno, ugovorili) svojim klijentima. Osobni kredibilitet pouzdanog poslovnog partnera postižete vrlo jednostavno – samo trebate isporučiti ono što ste obećali – ništa više i ništa manje. Da biste uspjeli u tome, trebate znati (a) reći sebi i/ili drugima: „Ne. Ne mogu u tom roku. Nije mi isplativo po toj cijeni“ i slično; b) ostaviti barem manji „bafer“ vremena isporuke za slučaj da nešto krene po zlu; (c) postići usklađenu produktivnost vremena, osobnih napora i kvalitete proizvoda/usluge. Kraće rečeno (posebno kada govorimo o vremenu), znate li što je hitno a što je bitno?

Perfekcionizam se često pokreće težnjom k izvrsnosti, ali može sabotirati druge opcije u ponašanju ako dovede do: nastavka navika od kojih neće biti koristi, prekomjernog uživanja u radu (i Bog je stvarao Zemlju šest dana pa se sedmi dan odmorio), rada kada ne morate raditi ili prevladavanja važnosti za svaku odluku koju donesete. Zato prepoznajemo tri aspekta perfekcionizma koji najčešće ometaju vašu sposobnost davanja primjerene oznake važnosti pojedinim zadacima, od onih najvažnijih do onih (skoro) nebitnih.

1. Ne volite označavati odluke kao “nevažne”.

Postoji činjenica da kod donošenja odluka nemate ni dovoljno vremena ni dovoljno informacija a ni dovoljno sredstava. Odluke najčešće morate donijeti u nedovoljno vremena i uz nedovoljno vremena. Ako nemate znanja i/ili iskustva, tada vam sve postaje važno. Da biste bili sigurni da nećete pogriješiti, sve postaje važno i oko svega se maksimalno angažirate. Još ako ste perfekcionist (ili vas takvim smatraju) onda je nemoguća misija bilo koji dio posla označiti kao nevažan.

Perfekcionisti vole imati kontrolu nad svime. Zašto? Zato što je mogući neuspjeh ruglo za njihovo ime ili sliku koju žele ostaviti, stoga im (moguća) nesavršenost smeta više nego drugim ljudima. Nesavršenost postaje razlog neuspjeha i onda je najčešće prepoznaju kod svojih suradnika. Ako nešto pođe po zlu, perfekcionisti često iskazuju eksplozivnu frustraciju ili ih muči osjećaj iritacije koji je teško zanemariti, a da ga ne bi iskalili na nekomu ili nečemu. Pa makar i na sebi (kroz bolesti koje s vremenom navuku zbog überstresa kojim se opterete).

Ponekad se perfekcionisti toliko „navuku“ na perfekcionizam da im ni ne pada na pamet da je bilo koja odluka nevažna, da postoji dio posla koji ne utječe ključno na konačni uspjeh. Slijepi su za to pa onda obično sve automatski klasificiraju kao top priority i sve postaje dostojno njihova maksimalnog truda (koji onda traže i od drugih).

Rješenje: U modernom životu umor od odluka može biti intenzivan. Perfekcionisti moraju naučiti odustati od kontrole nad nekim odlukama i početi delegirati zadatke, kako bi prihvatili mogućnost opuštanja i oslobađanja tereta donošenja uvijek točnih i vrhunskih odluka. Dobar je način „izlječenja“ postavljanje raspona „od-do“ u kojem je ono „do“ oznaka za tradicionalni maksimalizam, a ono „od“ prihvatljiva donja granica uspjeha. Na primjer, jedan od mojih tretmana za izlječenje od perfekcionizma bilo je ograničenje broja mogućih odluka (a time i pogrešaka). Hvala opatu Williamu Occamu^[1] i njegovoj oštrici, lakše dišem nakon što sam naučio da je franjevac koji je živio na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće bolje razumio život nego perfekcionisti 21. stoljeća.

2. Osjećate se moralno obvezni isporučiti više nego što ste dogovorili.

Uvjerenje da u svakoj situaciji trebate nadmašiti očekivanja može se očitovati na mnogo načina. Recimo da vam netko daje 100 kn za uslugu ili proizvod koji nudite. Ako ste perfekcionist, možda ćete se potruditi dodati još poneki bonus pa zapravo za navedenu cijenu dati više nego što bi dali vaši konkurenti (npr.: „Gospon kupac, platite 100, ali ja ću vam dati uslugu ili proizvod u stvarnoj vrijednosti od, recimo, 120 kn.“).

Ili, ako prosudite da su 24 sata respektabilan vremenski okvir u kojem trebate odgovoriti na e-poštu klijen(a)ta, vi ćete vjerojatno postaviti svoja vlastita pravila i odgovoriti u roku od šest sati pa kud puklo da puklo. Ovdje pokušajte shvatiti da to što ste sebe uvjerili da je stalno postizanje rekorda (npr. smanjenju vremena odgovora) vama važan pokazatelj ozbiljnosti, poslovnosti i produktivnosti, ne mora značiti to isto vašem klijentu. Njemu može značiti, na primjer, da imate viška vremena, jer nemate posla pa evo, stignete odgovoriti i u kraćem vremenskom roku nego što je to normalno.

Svaki put kada mislite da trebate dati više od onoga što bi dali vaši konkurenti za istu cijenu (jer želite nadmašiti ono što ste primanjem novca obećali), vi zapravo mislite: “Ako ne nadmašim sebe, klijent bi mogao biti nezadovoljan i više nikada ne doći.“ Zapravo, možete postići upravo to, jer je vjerojatnije da ćete takvim rezultatima podići ljestvicu očekivanja kod klijenata, pa će onda vaša najmanja (ljudska) slabost biti prepoznata kao dokaz da niste u stanju održati obećanja.

Stalna želja za „podizanjem ljestvice“ može potaknuti sindrom anksioznosti, nesigurnosti ili zdravstvene smetnje. Ako mislite da je jedini način da spriječite da bilo tko bude razočaran ili nezadovoljan s vama taj da svaki put nadmašite očekivanja, mogli biste naškoditi svojem zdravlju i onda nadmašiti očekivanja svetog Petra pojavivši se na vratima raja prije nego što vam je suđeno.

Perfekcionisti misle da će doći do katastrofalnih posljedica ako ne uspiju svaki put nadmašiti same sebe. Što je rješenje? Osvrnite se oko sebe. Živite li i radite u zemlji u kojoj je dovoljan super ocjena, a oni kojima je prosjek ocjena trojka postaju premijeri ili predsjednici države, onda vaše inzistiranje na stalnoj izvrsnosti u svakom pogledu prelazi u sferu misaonih imenica. Prilagodite se okolini. Shvatite koliko će vas koštati ako uvijek „odgovarate za odličan“, a prosjek je razreda (tržišta ili poslovne grane) dovoljan.

Prepoznajte koliko vas košta (novca, vremena, zdravlja) stalna težnja za vrhunskim rezultatima. Za što još nemate vremena, energije, pažnje, snage i volje? Možda za vlastito zdravlje ili svoju obitelj. Ako procijenite da su troškovi znatni, da dajete previše za ono što primate, malo zakočite. Smanjite broj situacija u kojima ste izvrsni s deset od deset na tri ili pet od deset.

Možda vam može pomoći jedno moje iskustvo – ako mi novinar pošalje više od pet-šest pitanja za članak koji radi, obično detaljno odgovaram na ona koja su mi najbitnija, a ostale nekako „odradim“ ili na sva pitanja odgovorim kratko (kad se već novinar nije više sam potrudio oko teksta). Iz iskustva znam da će urednici (posebno u dnevnim listovima) ionako skratiti tekst shodno njihovoj ideji očekivanja čitatelja pa je bolje samo im pružiti podlogu za šaranje i korekcije.

3. Pretjerano se živcirate kada 100 % ne poštujete pravila i navike (od kojih ste većinu sami definirali i uglavnom ih se samo vi držite).

Kad perfekcionisti žele usvojiti nove navike, obično padaju na jednoj od tri glavne prepreke: zagrizu više nego što mogu prožvakati (a onda su planovi previše teški za ostvarivanje); izbjegavaju prihvatiti neku novu naviku za koju nisu 100 % sigurni da mogu svaki dan postići svoj cilj, što dovodi do stalnog odgađanja promjena; ili (u najmanje slučaja) zadržavaju samo one navike za koje smatraju da bi njihovim promjenama promijenili i svoj položaj u društvu.

Fleksibilnost je znak psihološkog zdravlja. Trebali biste moći mijenjati navike koje su nekad bile važne za vašu produktivnost ili razvoj vještina, ali koje vas danas umaraju i uzimaju vrijeme za neke druge navike koje bi vas učinile produktivnijim. Možda ste se kao autor tekstova na početku zavjetovali da ćete uvijek objavljivati ​​tri teksta tjedno, ali sada više ne stižete rokove (ili ne spavate da biste ispunili normu koju ste sebi zadali). Možda ste ušli u neki novi posao pa se nećete odmoriti sve dok ne budete bolji od svih ostalih, čak i od „starosjedilaca“.

Ponekad manje disciplinirano ponašanje (odstupanje od urođene navike ili obrasca ponašanja) može dati novu kvalitetu vašem ponašanju, vašim poslovnim uspjesima i vašem životu. Tada možete zadržati konvencionalnu samodisciplinu, ali ako je iz prisile pretvorite u ispunjenje stvarnih očekivanja kvalitete, onda ćete ostvariti onu produktivnost s početka teksta.

Kako ćete to postići? Uspostavite mehanizam za provjeru kvalitete odstupanja od navika, ne klanjajući se pred oltarom savršenosti. Redovito pregledavajte oportunitetne troškove bilo koje aktivnosti ili ponašanja, kako biste bili sigurni da trenutačno najbolje koriste svoju fizičku i mentalnu energiju.

Konačna poruka za sve vas kojima je perfekcionizam nužno potrebna zaštita od nesavršenog svijeta: “Previše analize vodi do paralize.” Stoga, ne analizirajte ovaj tekst i ovu završnu poruku satima. Prihvatite ih kao što ste ih pročitali. I ne razmišljajte o konkurentima, o onima kojima ste smiješni ili čudni. Oni se nisu potrudili maknuti dalje od naslova znajući da se tekst ne odnosi na njih.

(dr.sc. Saša Petar, 06.08.2020.)