Iz jedne netaknute uvale na Mljetu iznijele smo oko 100 kilograma smeća

Tri djevojke ovo su ljeto odlučile volontirati čisteći uvale na Mljetu, a nama su prepričale svoje iskustvo.

Koliko ste se puta pitali tko čisti sav otpad koji ljudi ostavljaju na plažama? Ili ne, još bolje, tko čisti otpad iz mora i u kojem smeću zapravo možemo živjeti? Vjerojatno je bolje da se prestanemo pitati već da krenemo djelovati, a ove tri djevojke bi nam mogle biti dobra inspiracija. Paula Skelin, iz Zagreba, Lucija Trogrlić i njezina sestra Ana Marija podijelile su s nama iskustvo volontiranja na Mljetu na kojem su provele sedam dana čisteći uvale.

“Prije nekoliko godina sam saznala za volonterske programe unutar nacionalnih parkova u Hrvatskoj. Naravno, ideja me zaintrigirala, no jednostavno okolnosti mi nisu omogućile da odem negdje na tjedan ili dva. Ove godine, nakon karantene, odlučila sam da ću ovo ljeto definitivno provesti na takav način. Na Mljetu nisam nikad bila, a i uistinu me zanimala situacija onečišćenja na mljetskim uvalama i na koji način jedan takav volonterski program funkcionira, i eto, prijavila sam se i provela sedam najboljih dana ove godine”, započinje Paula. Dodaje kako nikad nije bila uključena u ovakvu akciju, tako da se vrlo odlučno i samoinicijativno prijavila i zapravo, na kraju, bila jako ponosna i na sebe i na dvije kolegice.

“Često sudjelujem u raznim volonterskim programima od glazbenih i filmskih festivala, studentskih udruga, tehnoloških konferencija i poduzetničkih meetupova, do brdskih biciklističkih utrka, ali ovo je bio prvi put da sam se odlučila za program eko pozadine. Ono što me uvijek iznova privlači volontiranju su bili i ostali ljudi koje upoznajem putem. Bez obzira na temu programa; bila to zajednička ljubav prema filmovima, glazbi ili poduzetništvu, uvijek se do kraja programa rode neka nova prijateljstva, ali i otvore novi pogledi na svijet. Mljet u tome nije bio iznimka”, govori Lucija.

Za konkretno ovaj program saznala je čitajući iskustvo volonterke u jednim dnevnim novinama. “Bilo je to jutro početkom srpnja i još onako iz kreveta, istražila sam o čemu se točno radi i odmah nagovorila sestru Anu Mariju da se prijavimo za prvi sljedeći slobodni termin. Dva tjedna kasnije, katamaranom is Splita, stigle smo u Pomenu na Mljetu.” Paula dodaje da se može prijaviti bilo tko i da je sve opisano na web stranici parkova Hrvatske.

“Već neko vrijeme proučavam više o Ciljevima održivog razvoja za koje smatram da su izuzetno važni za naše zdravlje i opstanak. Htjela sam poduzeti nešto po tom pitanju no nisam se nikako uspijevala dosjetiti načinu na koji bi mogla pridonijeti njihovom ostvarenju” objašnjava Ana Marija.

Kada je vidjela opis posla znala je da ovim volontiranjem može, kako se to kaže udariti dvije muhe jednom udarcem, ili tri? “Mljet je prekrasno mjesto u našoj maloj Hrvatskoj, neprocjenjiv dio naše baštine koju trebamo očuvati najbolje što možemo. Što mi je pružilo priliku da u isto vrijeme učinim nešto po pitanju Ciljeva održivog razvoja i očuvanju naše baštine. Svjesna sam da to nije lako i da nije realno očekivati da će to učiniti netko drugi. Ako nećemo mi, ako neću ja, tko će? Sve kreće od nas samih pa tako i briga o našoj baštini, Hrvatskoj i planeti”, nastavlja Ana Marija.

“Program traje sedam dana, s time da su prvi i posljednji dani za putovanje, postoji i slobodan dan, tako da se zapravo radi pet dana. Imale smo smještaj u volonterskom centru, u blizini Pomene, te doručak i ručak svaki dan. Svaki dan je uz nas je bio i voditelj Damjan Aljinović, koji je bio i naš vodič, vozač i pomagač. On i njegov rad s volonterima su ključni zašto ovo iskustvo na kraju ispadne genijalno”, priča nam Paula.

“Ustajale smo u 7 ujutro i plan je bio napustiti volonterski centar već oko 8 sati. Ipak, nakon prvih par dana, bez obzira na Damjanovo inzistiranje da počnemo raditi što prije dok sunce još nije prejako, postalo je jasno da jutarnja kava i doručak zahtijevaju svoj tempo. A ‘Pomalo!’ je postala uzrečica koja je obilježila tjedan i u radne pobjede se kretalo tek nešto prije 9 sati”, priča Lucija, a Paula se nadovezuje: “Nakon 15 sati bi imale slobodnu večer, idealno vrijeme za upoznavanje, kupanje, odmaranje ili razgledavanje. Čak i za palačinke.”

Kažu da je čišćenje je trajalo otprilike šest sati dnevno i pri tome su si same diktirale tempo – ovisno o zahtjevnosti terena i jačini sunca. “Kao što je Paula sama rekla, red čišćenja, red odmora – marenda ili kupanac.” Nakon tjedna na Mljetu, šalile su se da su postale prave male divokoze – spretne na svim oblicima stijena i krša. “Uz to, aktivirale smo doslovno sve mišiće u tijelu i odradile takav fizički trening kakav najbolja teretana nikada ne bi uspjela nadmašiti”, zaključuje Lucija.

“Oko 15 sati bi se vratile u smještaj gdje bi nakon dobili kasni ručak (ili ranu večeru?). Nakon što bi došle malo sebi od rada i jakog sunca dobro bi se najele (klopa je odlična!) zatim malo odmorile i otišle na kupanac, šetnjicu i slično”, govori Ana Marija.

“Teren na kojem smo radile je bio jako zahtjevan. To su uglavnom stijene, tako da je oprema jako bitna. Dobre gojzerice, šešir, ruksak s vodom i rukavice. Dnevno bi skupile otprilike oko 70-80 kilograma smeća. Ovisno o uvali i lokaciji na kojoj bi se nalazile različito smeće je variralo. Nekad bi našle samo hrpe i hrpe stiropora, nekad jako puno plastičnih boca, šlapa i tako dalje. Plastika je jako vidljiva i boje se ne uklapaju u prirodni okoliš tako da su jako primjetne. Međutim, kao što sam rekla da je teren zahtjevan tako je nekad bilo teško iskopati i uočiti smeće jer je zapelo za stijenu ili je zavučeno negdje. Jako puno plastičnih vrećica, čašica od jogurta, medicinskog otpada, bočica”, objašnjava Lucija.

Lucija govori da su samo u jednom danu iz prekrasne, netaknute uvale Ropa njih tri uz Damjanovu pomoć, iznijele 30 prepunih velikih crnih vreća za smeće zapremine 110 litara, ukupne težine preko 100 kilograma. “Ukupno su volonteri i zaposlenici NP Mljet, od kraja svibnja kada su ove godine počela čišćenja, pa do kraja našeg termina u srpnju, iznijeli više od 12 tona otpada.”

“Najviše ima stiropora i plastičnih boca. Mislim da je to sadržaj više od pola cjelokupnog otpada koji smo skupile. Da, i šlape. Ali i svaka slamka mi je bila na pas mater. Jednostavno skužiš kad toliko toga vidiš koliko nama toga ne treba”, komentira Paula. “Ispod svake hrpe “većeg” otpada (u pravilu plastičnih boca i vreća) koje je gušt u jednom potezu pokupiti u vreću, nalazi se ogromna količina, u škrapama zarobljenog, usitnjenog stiropora”, komentira Lucija i dodaje kako su u više navrata maštale o nekom izumu koji bi sav taj stiropor izbio iz stijena i usisao. “Najveći problem je mikroplastika. To su sitni komadići raspadnute plastike (odnosno i štapići za uši recimo) kojeg ima toliko da je to jednostavno nemoguće skupiti. Trebao bi postojati neki ogromni usisavač za to, ne znam. Ali to je baš jako ružno, a i tužno za vidjeti u takvoj predivnoj prirodi na Mljetu”, zaključuje Paula.

Slobodni dan su iskoristile za izlet na koji ih je poveo Damjan. “Krenuli smo narančastim transporterom, koji je bio naše službeno vozilo čitav tjedan. U Babinom polju – najnaseljenijem i najvećem mjestu na otoku popili smo jutarnju kavu u kafiću Komarac, s još 10-ak mještana sve redom starijih muškaraca i vidjele kako izgledaju jutra u lokalnoj zajednici daleko od turista. Zaplivale smo u Odisejevoj špilji u kojoj se prema legendi Odisej skrivao sedam godina – za što ga ne krivimo, već tada nam je postajalo jasno zašto bi svatko odlučio ostati na Mljetu što je duže moguće”, opisuje Lucija. Prošetali su i najjužnijom pješčanom plažom na otoku, u uvali Saplunara, koja je bila kako kažu gotovo sasvim prazna od turista i tamo istrčavale Damjanove pse Zagija i Gitu. “Na povratku smo svratili u konobu Kozarica gdje smo kušale domaća otočka vina i likere koja smo ponijele kući kao suvenire roditeljima”, završava Lucija.

“Za vrijeme našeg volontiranja s nama su bili i članovi HGSS-a koji su bili na dežurstvu u NP Mljet sa svojim obiteljima. Odlično smo se složili i odmah dobile poziv na večeru. Pekla se riba na gradelama, družilo i uživalo. Također smo s njima otišle na filmsku projekciju Kina Mediteran u mjestu Goveđari, družili se u obilasku vojnih tunela i šetnji”, sjeća se Ana Marija.

“Večeri smo koristile za razgovore o životnim temama uz čašicu vina ili pivo. Uvijek se iznova zaprepastim koliko je lako – pod utjecajem nove okoline i odmakom od svakodnevice, a ne smijemo zaboraviti i fizičku aktivnost, čarobni mljetski zrak i jednostavnost i pristupačnost svih s kojima sam došla u kontakt – otvoriti svoje misli i srce ljudima koji su do prije dva dana bili potpuni stranci”, priča Lucija. Kroz sve interakcije i razgovore tog slobodnog dana, ali i kroz čitavi tjedan, ponovno su se podsjetile da bez obzira na izvanjske različitosti, svi smo zapravo jako slični i potrebni jedni drugima.

“Na kraju, Paula i ja smo se odlučile odmah prijaviti za još jedno volontiranje već u rujnu i tako se što prije ponovno vratiti na otok. To je taj aspekt ljudi i novih prijateljstava koji me iznova privlači volontiranju”, govori Lucija. Jednoglasno su se složile da je čišćenje uvala na Mljetu promijenilo njihov stav prema odvajanju otpada i većoj brizi za okoliš, a za kraj nam je Lucija rekla da do promjena mora doći na razini svakog od nas.

“Sama promjena okruženje i odmak od svakodnevice bi već sama po sebi bila dovoljna za punjenje baterija, pogotovo ako se nađeš na čudesnom otoku kao što je Mljet. A kada se tome još doda iznimno društvo, fizička aktivnost i onaj dobri stari osjećaj da si učinio nešto korisno na kraju dana, to je ljetovanje iz snova. Prženje na plaži je stvar prošlosti”, zaključuju cure.

Izvor: Telegram.hr