Ne trebaju kozama fondovi, sve se može s deset prstiju: braća Bože i Ivan Mandušić iz Katuna i u kriznim vremenima su našli ključ uspjeha
U mnogim su zemljama ovčarstvo i kozarstvo vrlo bitne grane stočarstva, osobito u područjima gdje su, zbog specifičnih geografskih i klimatskih prilika, slabije mogućnosti organizacije neke veće poljoprivredne proizvodnje.
To se prvenstveno odnosi na krševita područja oskudne vegetacije s malo vode, kao što je to slučaj na području interesa piše Slobodna Dalmacija, točnije u Katunima, mjestu urezanom u oštro tlo međuplaninske zaravni na čijim prostranim, ali ipak oskudnim pašnjacima travu brsti više od šesto životinja sitnog zuba ili duplo manje negoli je to bilo do prije deset godina, kada je na tom krševitom području paslo oko tisuću parnoprstaša, odnosno po nekakvom izračunu duplo više od trenutačnog broja stanovnika.
Mnogi kažu da će se broj životinja ove godine uduplati jer pojavom koronavirusa i odgađanjem brojnih sakramentalnih svečanosti izostala je i potražnja za mladom janjetinom ili možda samo kod nekih…
– Meni fali mesa. Nikada kao ove godine nije bila veća potražnja za janjcima i kozlićima. Što sam ima to sam i proda. Sada svoje mušterije upućujem kod svojih kolega. Ljudi kupuju, drže se one stare, sačuvaj nas Bože kuge, gladi i rata. Ne znaju što ih čeka, pa su ponovo postale popularne ledenice ili kako ono kažu, zamrzivači. Kupe, nasječu na manje komade i u frižider. Zlu ne tribalo – tom izjavom dočekali su nas na svojoj farmi braća Bože i Ivan Mandušić.
Do jučer golet obraslu u smričevinu i visoku travu, Mandušići su potpuno kultivirali, izgradivši dvije potpuno nove staje, gdje je krov nad glavom našlo oko 130 ovaca i koza, sedam goveda, nekoliko konja, svinja i brojna perad. Cijela obitelj se uzgojem domaćih životinja intenzivno počela baviti od 1997. godine s matičnim stadom od pedesetak koza. Trenutačni kapaciteti nisu dovoljni, pa se razmišlja o daljnjem širenju.
– Nastavili smo tamo gdje su stali naši stari. U našoj je obitelji ukorijenjeno bavljenje stočarstvom i do sada nismo imali nekih problema. Što se tiče ove nesritne bolesti i njezinih posljedica, mislim da nije svako zlo za zlo. Sve što smo pripremili to smo i prodali, da je bilo još toga, sve bi otišlo. Još više me veseli što se u zadnjih nekoliko mjeseci u našem mjestu povećao broj stanovnika
Obrađuje se i sadi, ljudi su očito shvatili da bez znoja i žuljevitih ruku nema ni uspjeha. Omađijala ih je televizija, internet i svi ti selebritiji koji tobože žive u svili i kadifi, propagirajući lagodan život, izazivajući zazubice svojom vanjštinom, i onda kada sve propadne kada više nisu tražena roba u industriji zabave, kao što je to bio slučaj pojavom ovog virusa, svoje utočište traže u politici.
Nitko da se okrene radu, poljoprivredi, uzgoju stoke, jer tu ne pomažu svjetla reflektora i blještavilo pozornica već oganjica s neba i cvokot zuba i tako iz dana u dan. Životinje ne pitaju kakvo je vrijeme vani i koliko je sati, one od tebe očekuju maksimum i za to ti stostruko vrate – uči nas Bože o vrijednostima i rezultatima seoskog rada u zavjetrini biokovskog i mosorskog masiva.
Njihov radni dan počinje u pet ujutro, a završava u devet navečer. Luče se janjci i kozlići, muzu krave, timare konji, hrane svinje i vele da trenutno mogu bez problema prehraniti dvadesetero čeljadi.
Ove godine ih je dotukla proljetna suša, pa nije bilo dovoljno sijena. Uglavnom su u košnju išli u bližu okolicu, čiste kažu, tuđe njive. Nekada im je to u boljim godinama bilo dostatno, ali ne i ove. Išli bi u košnju u susjednu Bosnu, ali zatvorene granice i strah od bolesti nagnali su ih na uzmak.
– Nema natrag – dobacuje Ivan, upravo vraćajući brojno stado sa ispaše.
Uvik je bilo loših i dobrih godina, ali ova, što se tiče plasmana naših proizvoda, nikada nije bila bolja. Jest da je paša slaba, ali kvaliteta nije upitna. Ovo naše područje na sjecištu mediteranske i kontinentalne klime rađa najboljim i najkvalitetnijim travama.
Uglavnom prevladava više vrsta ljekovitih biljaka, pa meso i mlijeko imaju prepoznatljivu aromu. Što se tiče prodaje, pojavom bolesti naše tržište se strelovito širi. Dolaze ljudi iz grada i ne pitaju za cijenu. Znaju da je ovo težak posao, što i je, ali ako ga radite sa ljubavlju, vjerujte da ništa nije teško. Stoga se naši proizvodi prodaju od Splita do Dubrovnika i nikada nismo imali niti jednu reklamaciju.
Sve što smo gradili podigli smo isključivo svojim sredstvima. Bez aplikacija na nekakve fondove i ne znam što li sve već ne. Ovdje radi cijela naša obitelj, a tako će i nastaviti. Šesnaestogodišnji bratov sin Josip Marko polaznik je Srednje poljoprivredne škole u Kaštelima i vjerujem da će nastaviti našim stopama – zaziva Ivan, inače nositelj OPG-a, budućnost stočarstva u njihovoj obitelji.
U slučaju širenja bolesti i možebitnim zatvaranjem granica, pa i karantene pojedinih mjesta i gradova, Mandušići imaju rezervnu opciju. Kažu, ići će u robnu razmjenu, kao što se to i nekad davno radilo. Međutim, više od svega boje se “zelene mafije” – poticaja bez stoke, potpore za voćke i pašnjaka kojih nema i svih tih nekih novih poljoprivrednih smicalica. Mandušićima najviše nedostaju dodatni pašnjaci koje ne mogu dobiti jer ih koriste neki drugi, njima privilegirani pojedinci.
Spremni su očistiti te iste pašnjake, nažalost sada obrasle u smričevinu koja ne samo da šteti stočarima nego i sve brojnijim pčelarima, i proizvoditi krmivo za stoku, što bi bio dodatni podstrek za širenje stada i povećanje proizvodnje hrane, ali kao u svakoj “dobroj” hrvatskoj priči, nedostaje sluha s druge strane. S one strane koja tobože vodi poljoprivredne resurse, a da ne znaju razlikovati kupus od krumpira niti ovcu od koze.
Izvor: Slobodnadalmacija.hr
