Žene koje dodaju gas u krivini i muškarci kojima to (ne)smeta!
§§§„Za ženu nije nikakvo savršenstvo postići jednakost s muškarcem, poistovjetiti se s muškarcem u tolikoj mjeri da izgubi specifična ženska svojstva.“ – davno je rekao pokojni Papa Ivan Pavao II, a ovih dana se pak podigla hajka na kolumnu koju je objavio profesor dr. Ivica Raguž, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu u Glasu koncila na temu poslušnosti i neposlušnosti žena danas.
Raguževa je kolumna izazvala reakcije kod mnogih, od studentice Teološkog fakulteta “Matija Vlačić Ilirik” Lane Bobić koja je oštro odgovorila otvorenim pismom svećeniku , do mnogih blogerica, a svoj su obol pisanjem na tu temu dale i poznate javne ličnosti poput Brune Šimleše i Vedrane Rudan.
Ako ste mislili da ću vam i ja komentirati svoja razmišljanja stavove na tu temu, braneći jednu a kudeći drugu stranu, znajte da neću. Javnost je svakako podijeljena, pa se ne bi svrstavala i davala podršku nikome. Muško nisam bila pa ne želim komentirati iz muških cipela, a kao žena, supruga, majka troje djece, poduzetnica, pisat ću vam što je to za mene žena danas i što mi je otvorilo oči u razumijevanju i ženske i muške strane u odnosima.
Žene ratnice
Kako mi je uopće pao na pamet naslov za kolumnu? Hodam nekidan s noge na nogu s posla, u zraku skoro 30-tak stupnjeva i stanem na crveno svijetlo na velikom križanju u našem gradu. Kraj mene projuri stariji tip Mercedesa i prvo što sam primijetila da su prednja stakla spuštena, za volanom žena, drži volan jednom rukom u drugoj joj je mjenjač, za sobom vuče prikolicu, a u njoj vreće krumpira i par komada lubenica. Projurila je po pješačkom punim gasom u krivini, ne obazirući se na nikoga i odvezla svojim putem, možda kući iz nabavke, možda s tržnice gdje je prodavala robu, ne znam, znam samo da je dodala gas u krivini.
Dodati gas u krivini ne zna i ne može svatko, posebno se to pripisuje pažljivim ženama vozačima koje su obazrivije, koje će radije zakočiti, usporiti, možda čak i stati, a hvala Bogu poznam takve i muške vozače. Pri tome sam se sjetila sebe mlade kada sam očarala budućeg supruga svojom smionom vožnjom i dobila pohvalu od njega da vozim bolje od svih njegovih kolega. Možda me time dobio, no mislim da meni ni tada nije trebala nečija pohvala jer sam točno znala da vozim sigurna u sebe i u stroj kojim upravljam.
Čim sam dobile ideju za temu, pitala sam prijatelje na FB da li znaju tko su žene koje dodaju gas u krivini da vidim na što će ih to asocirati i tada mi je moja FB prijateljica Lara dala stručan i zakonom fizike argumentiran upitan odgovor:
„One koje dobro voze? i znaju da se pred krivinu uspori, ali ne kočnicom, već kuplung brzina i u zavoju dodaju gas, jer ih centrifugalna sila još bolje izbaci?“
Muški nisu ništa komentirali, a s Larom nisam išla dublje u raspravu zašto upitnik i da li je to bilo čuđenje ili se to podrazumijeva, no ovaj naslov je u stvari metafora za život.
Zamislite da je auto vaš život koji živite,vozite se nekim cestama, neke su vam poznate, neke nepoznate, neke su krivudave, neke ravne, često se pojave opasne krivine ( čitaj problemi) i tada trebate znati kako. Lako je voziti ravnom i poznatom cestom, upališ glazbu, isključiš mozak i auto te dovede skoro sam do kuće, još jednostavnije je ako vas drugi voze, no kad vi vozite i držite volan u svojim rukama, krivine znaju biti problem. U krivini ili znaš ili ne znaš. U krivini, možeš usporiti, stati, iskočiti, zakačiti bankinu, rubnjak, zabiti se ili proklizati. Dodati gas u krivini znaju samo one osobe koje su sigurne u sebe, samo one koje znaju svoje snage i čime upravljaju i kuda voze.
Dakle, pričam vam o hrabrim ženama, koje su svjesno ili nesvjesno odabrale držati život u svojim rukama na dobrobit svoje obitelji. Možda su svjesno ili nesvjesno odabrale izboriti se nakon stoljeća i stoljeća za svoja prava pa su si natovarile nekoliko poslova odjednom, možda se i dalje dokazuju da mogu jednako baš poput muškaraca obavljati teške i zahtjevne zadatke, onako usput dok rađaju djecu, odgajaju ih i razvoze od doktora pa do škole. Možda su te takve dobile epitet neposlušne, no srce i mozak im jednostavno ne daju da se smire jer osjećaju da znaju i mogu više i bolje, a možda su putem i izgubile onu nježnu malu ženicu koja treba čvrstu ruku, sigurnost i zaštitu, no kroz sve ove godine borbe za ravnopravnost i prava, sve više shvaćaju koliko stvarnu svrhu imaju i uz sve uloge koje igraju jednostavno smatraju da žive za neki viši cilj i svrhu.
Koliko je stvarno takvih žena, pokazuju nam slike izbjeglica i hrabrih žena koje na sebi vuku cijeli svoj život i svoju djecu u nepoznato, zatim slike ratom razrušenih gradova i ponosnih žena koje i u ruševinama i neimaštini brinu za svoju obitelj. Tu su i uspješne žene koje uzdignute glave stoje uz bok muškaraca i sjede za stolom moćnika, ali i one male koje jedva spajaju kraj s krajem i s optimizmom i nadom snalaze se u raspoređivanju minimalnih prihoda žrtvujući gotovo uvijek sebe i vlastite potrebe stavljajući djecu i obitelj na prvo mjesto. Pišem vam o ženama koje krivine ne zaustavljaju već u njima dodaju gas jer duboko u sebi gura ih neka sila naprijed zbog koje su došle na ovaj svijet.
Pitanje je , što je to što one nose u sebi , odakle im ta snaga i zašto imaju potrebu dokazivati se? Odnosno zašto ne žele biti pokorne i poslušne do te mjere, već slušajući svoj instinkt hodaju kroz život hrabro čak ponekad i na svoju štetu? Pitanje je koliko je isto takvih muškaraca i zašto se sve vrijeme bore protiv ovakvih hrabrih žene?
Razgovori s Bogom! Neale Donald Walsch
Odgovor mi je dala knjiga Razgovori s Bogom, jedan neobičan dijalog, a napisao ju je kako vidite muškarac.
U njoj se prisjećamo jednog ranijeg doba daleko u povijesti kada se živjelo u matrijahalnom društvu kada je normalno bilo pokazivati emocije i razumjeti ih. Muškarci su u to vrijeme bili nešto poput pčela radilica koje opslužuju maticu i obavljaju teške fizičke poslove, stvaraju djecu i štite obitelj. Znam reći ćete to isto rade i danas samo danas imaju moć. Dakle, u trenutku kada je matrijahat zamijenio patrijahat, radilo se o gubitku i dobitku moći. U trenutku kada se iskazati emocije smatralo slabošću i kada su se muškarci pobunili protiv vladavine žena koja se isključivo bazirala na upravljanju na temelju emocija preuzeli su svu moć i zaboravljajući emocije poput zahvalnosti, empatije, osobine poput uzajamne podrške, suradnje i zajedništva, preuzeli su misaoni obrazac da i jedni i drugi , dakle i žene i muškarci obavljaju baš onu nezahvalnu dužnost dok drugoj strani pripada lakši dio života. Uz to ubacili su i jedni i drugi između sebe emociju zvanu strah i odnosi su se kroz povijest neprestano uzburkavali. U knjizi se pojašnjava da muškarci od tada mrze žene koje pokušavaju preuzeti svoj dio moći, a žene preziru muškarce koji za sebe uzimaju pravo moći, a ne podržavaju njih koje znaju držati tri i četiri ugla kuće i s mukom u stomaku pristaju biti bez ikakvih prava. U toj borbi samonametnutog jada niti jedna niti druga stana ne shvaćaju da se u životu ne radi o moći, nego o snazi i da se ne radi o razdvajanju, nego o jedinstvu.
Život nije moć, već snaga i zajedništvo!
Unutarnja snaga pojedinca se jača u jedinstvu muškarca i žene, a nestaje u odvojenosti, ostavljajući u čovjeku osjećaj slabosti, bespomoćnosti, neispunjenosti i tek tada ima silnu potrebu da se bori za moć.
Istinska snaga i moć leži u unutarnjoj snazi i žene i muškarca, a u korektnom odnosu ona raste kada se oni međusobno ne natječu u moći već se podupiru i pomažu kroz svoje snage koje posjeduju.
Tek kada prestanemo razmišljati o pravima, o važnosti naših uloga i tko je veća žrtva, odnosno kada prestanemo razmišljati odvojeno kao individue, jedni od drugih pa i od Boga, do tada ćemo se dokazivati jedni drugima i biti nezadovoljni s moći koja nam po životu pripada. Ta laž je uzrokovala sve dosadašnje ratove, sve borbe između žena i muškaraca, netrpeljivosti između rasa, sve osobne borbe i nevolje i sve unutarnje bitke koje su vodile do nevolja.
Otkako sam shvatila da ćemo biti jaki i složni svi skupa u ovoj civilizaciji samo onda kada podržavamo jedni druge, kada ne trčimo za moći i kada surađujemo i težimo zajedničkom cilju, shvatila sam da ne moram biti hrabra i jaka žena poput mnogih koje itekako idu protiv sebe. Sada drugačije razmišljam i o muškarcima i njihovim strahovima od žena koji su uvjetovani odgojem od pogrešnih shvaćanja njihovih roditelja koji su ih učili da nije dobro pokazivati emocije. U tom jazu dokazivanja, otkrivanja emocija s ženske strane i sakrivanja emocija s muške strane, straha od gubitka moći, ženskog fokusa da povrate svoja prava na vlastitu štetu, shvaćam da nas jedino povezanost, zajedništvo i podrška mogu spasiti i otrijezniti. Možda će neki reći da je to neizvedivo, da je to nemoguće, no ukoliko i jedna osoba koja pročita ovo moje razmišljanje pokuša razumjeti onaj drugi spol ili rasu i shvati da mu svi ljudi dođu u životna iskustva kao lekcija, živim u nadi da će u budućnosti moje kćeri cijeniti svog partnera kao čovjeka s kojim će živjeti u jedinstvu i slobodi iskazivanja osjećaja, a da će moj sin cijeniti svoju suprugu i svjesno podržavati njene napore da se iskaže u punini svoga bića i da živi svoje snove.
Bilo bi lijepo da svi skupa promijenimo uvjerenja da netko treba imati moć, a da se netko treba dokazivati, jer svaka duša i svaki čovjek pa bio on muško i žensko, teži prema najvišem iskustvu sebe koje može zamisliti. Svi smo došli s nekom svrhom i uz jedinstvo i podršku je jedino možemo ostvariti na obostranu korist i ne na štetu drugih. I zato, završit ću sa pametnom misli:
„Velike epohe našega života leže tamo gdje stječemo hrabrost da naše zlo preimenujemo u naše najbolje.“ Friedrich Wilhelm Nietzsche
Mara Majstorović 🙂
