Emocionalno zdravlje vašeg djeteta važnije je od ocjena
Kraj je školske godine i on sa sobom često nosi velike stresove i pritiske – za boljim ocjenama i akademskim uspjehom. I dok se neka djeca s tom razinom pritiska mogu nositi, mnogoj je djeci velika razina testova i ispitivanja kao i pritisak za još boljim ocjenama vrlo težak. No, nije problem samo kraj godine – dodatni pritisci koji se sada javljaju, samo su nastavak na preduge školske dane i gomile domaćih zadaća kojima se djeca nakon nastave bave još satima.
Je li život samo škola?
Situacije gdje djeca provedu u školi i po 8 sati, a nakon toga ih kod kuće čeka vrlo opsežna domaća zadaća, zaista ih stavlja u situaciju svakodnevnog „prekovremenog“ rada i često bavljenje školom završava tek navečer.
I to su svakodnevni školski dani, koji postaju još zahtjevniji na kraju školske godine, koja je vrlo stresna zbog obima ispitivanja i pritisaka za što boljim uspjehom, i to u trenutku kada su djeca već potpuno iscrpljena.
Istraživanja govore da su se tijekom posljednjih nekoliko desetljeća školski dani i količina domaćih zadaća nemjerljivo povećali. Istovremeno, svjedočimo alarmantnom porastu stope emocionalnih i ponašajnih teškoća kod male djece i školaraca, a prilike za slobodnu simboličku igru, osobito onu u prirodi, dramatično su se smanjile. Dakle, način na koji živimo i pritisci s kojima se suočavamo ne idu nam u korist. Na ovaj način ne živimo kvalitetne živote u kojima smo zadovoljni, niti omogućavamo da nam djeca odrastu u zdrave, snažne ljude.
Gdje smo fulali?
Ranije je bolje. Uvođenje tako velikih akademskih pritisaka temelji se na razumijevanju toga koliko su važni kvalitetni rani i bogati poticaji te kvalitetni odgoj i obrazovanje. I već ptice na grani cvrkuću – u ranom djetinjstvu formira se najveći dio našeg mozga jer je mozak najplastičniji upravo u tom ranom periodu. I to nas je dovelo do ideje da što ranije djeci nudimo više, da ćemo ih bolje opremiti za život.
Bolje ocjene – bolji život. Također, želeći osigurati djeci što je moguće bolji start, fokusiramo se na što bolji školski uspjeh jer imamo ideju da što će imati bolje ocjene – upisat će bolju srednju školu i faks – naći će bolji posao – zarađivat će više – imat će bolju status – moći će si priuštiti stabilniju i kvalitetniju egzistenciju i bit će na koncu – sretniji i zadovoljniji.
Sreća je u statusu. Općenito vlada velika kompetitivnost koju vrlo lako prenesemo na djecu – bolje ocjene, „markirana“ odjeća, najnoviji smartphone verzija 18, nove „in aktivnosti“. No, potraga za statusom i usmjerenost na vanjske ciljeve nikad nas uistinu dugoročno ne čini sretnima niti zadovoljnima. To nam pokazuju i brojna istraživanja iz područja sreće i kvalitete života – ako ganjamo takve vanjske ciljeve, kojima je cilj postizanje višeg statusa i odobravanje drugih ljudi – kada dobijemo to nešto, tog trena osjećamo sreću i zadovoljstvo. I brzo nakon toga razina sreće pada na prijašnju razinu pa se budi ono isto nezadovoljstvo. I više taj mobitel nije dovoljno dobar pa planiramo kupovinu novijeg, verzija 19S; više taj auto nije to – i treba nam noviji i veći. Oh i novi modni trendovi su upravo izašli pa nam se život svodi na radno vrijeme do 19 sati i vikende u trgovačkim centrima.
Radi puno, i još više. U radnom, ali i privatnom segmentu prisutna je velika kompetitivnost – natjecanje tko će brže, bolje, više, tko će dulje ostati na poslu. I ukoliko se pitamo zašto radimo – odgovor je najčešće: “Da bismo živjeli.” No, realitet je da živimo – da bismo radili. Tu istu normu tada prenosimo na svoju djecu. No, život nije samo posao, a nekako pristajemo na normu da radimo preko svih svojih kapaciteta i da je to vrlo poželjna stvar.
Ocjene ne jamče bolji život
Da, djeci su nužni kvalitetni poticaji. No, oni nisu prekovremeni i prerani akademski sadržaji jer djeca za njih nisu razvojno spremna. To većinu djece stavlja pod veliki stres i pritisak jer se suočavaju s nečim što im je preteško, gube samopouzdanje, motivaciju i interes za učenje.
Jako su zanimljiva istraživanja i obrazovne politike u školama u sjevernim zemljama Europe koje ukidaju domaće zadaće s izvrsnim rezultatima.
Dakle, istraživanja pokazuju da je maksimum domaće zadaće 10 minuta po razredu. Novija pak govore da za niže razrede nisu ni potrebne, jer uz kvalitetan način poučavanja koji je usmjeren na buđenje interesa djeteta, aktivno uključivanje djeteta i mnogo slobodne igre djeca uče bolje i osjećaju se mnogo bolje.
Neke dobrobiti od zadaća pokazuju se za adolescente koji će profitirati od uvježbavanja vještina i staranja radnih navika, ali maksimalno 2 sata dnevno za one najstarije.
I znanje i kompetencije treba slaviti, no nisu najvažnije
Ne želim umanjivati vrijednost odličnih ocjena koje stoje iza znanja i kompetencija djeteta. Problem je kada ocjena postane sinonim za vrijednost djeteta i kada je bitna samo kao vanjska forma. Kada su petice presing jer svi drugi imaju petice ili jer moje dijete mora biti najbolje. Ocjena treba biti samo odraz onog što je „iznutra“. I posve je u redu da ponekad znamo manje, ponekad više. Ni da to znanje, niti njegova vanjska mjera u obliku ocjena, nema veze s vrijednošću djeteta. Jer neki talenti nemaju veze sa školskim predmetima i upravo će na tim talentima jednom dijete izgraditi vlastitu životnu sreću i uspjeh.
Emocionalno i mentalno zdravlje Vašeg djeteta je važnije od ocjena
Imajte na umu – ocjena ne odražava vrijednost djeteta niti njegovo dostojanstvo. Često čak niti njegovo znanje. Koliko god pritisci bili veliki, školski uspjeh i inteligencija ne jamče uspjeh i zadovoljstvo u životu. Dapače, puno veći utjecaj ima inteligencija srca. Ukoliko na vazi imate emocionalno zdravlje djeteta s jedne strane i ocjene i školski uspjeh s druge, ovo prvo je mnogo, mnogo važnije. Jer upravo ono će mu omogućiti da iskoristi svoje potencijale.
