Imate li plan B?

Polako nam se šulja završetak godine, ono čarobno vrijeme kad se okrećemo unazad i promatramo sebe tko smo bili prije godinu dana uz viziju tko želimo biti u sljedećih 365 dana.

Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com

Prošlog prosinca, otprilike točno u ovo vrijeme, dala sam otkaz. U okružju koje je ponavljalo da posla nema i da se svaki treba grčevito čuvati, digla sam ruke i bez ikakvog plana skočila u crnu rupu. A nisam imala nimalo loš posao. Provodila sam dane u velikoj i stabilnoj firmi, sigurna u svoju poziciju i budući napredak, odličnih primanja. Gledala sam divne ljude kako rastu od uplašenih kandidata na razgovoru za posao do samopouzdanih individua koje dobivaju svoja prva promaknuća. Svjedočila sam onoj lampici u tuđim očima koja se upali kad konačno nešto shvate, ponekad i nakon desetaka ponavljanja i objašnjavanja. Nikada mi nije bilo dosadno i svaki dan je bio ispunjen novim izazovima, planovima i idejama. Ostavila sam posao o kojem mnogi sanjaju, koji predstavlja sve ono što žele u životu pa me nisu čudili šokirani izrazi lica kad sam svoju odluku obznanila, pa čak ni potajni podsmjesi i zabrinuti upiti je li sa mnom sve u redu.

Ako je sve bilo tako divno, zašto sam onda “odustala?”

Gledajući iz sadašnje perspektive, kad sam za godinu dana starija i mudrija, puno mi je jasnije zašto se to dogodilo. Bit ću iskrena, u tom trenutku nisam imala blagog pojma što radim. Izbjegavala sam sve poznate u širokom luku da ne bih morala objašnjavati ono što ni sebi nisam mogla logično objasniti. Imala sam samo tu neku čudnu, tinjajuću spoznaju u sebi da to nije mjesto u koje želim ulagati svoje vrijeme i energiju te da je kucnuo čas da krenem dalje. Kuda? Pojma nisam imala, ali više nego u išta u svom životu vjerovala sam da idem na bolje mjesto za sebe, mjesto koje je sljedeća stanica na putu mog života, mjesto gdje mogu biti slobodnija.

Prvi puta, onako istinski, poslušala sam samu sebe, poslušala sam taj tihi glasić iznutra koji mi je šaptao “Pa daj probaj!” dok je logični um vrištao protiv te odluke i preklinjao me da ostanem tu gdje je lijepo, sigurno i udobno. Tu, gdje su svi ti šaroliki ljudi, tu, gdje plaća nikada ne kasni, tu gdje sam pronašla neprocjenjive prijatelje, kolege, buduće suradnike, pa čak i ljubav. Sve mi je bilo ondje, pa kuda ću onda ja? Unatoč svemu, na kraju siječnja konačno sam zatvorila još jedno poglavlje života i okrenula se prema praznini 2017. koja je bila ispred mene.

Počelo je samoanaliziranje: tko sam ja uopće, što volim raditi, koja je moja uloga u ovoj naizgled besmislenoj priči?

A onda je krenula definitivno najbolja i najuspješnija godina mog dosadašnjeg života. Godina koja mi je donijela pregršt spoznaja i otkrića, godina koja je u mojoj glavi učinila potpunu prekretnicu, godina u kojoj sam skupila dovoljno hrabrosti da se konačno upoznam. Počela sam tapkajući po mraku, toliko uplašena da sam jedva nos htjela promoliti iz stana, potpuno izgubljena u mogućnostima koje su mi se pružale, a ja nisam znala za kojom da posegnem. Mogla sam odustati, mogla sam se vratiti, ali nešto me guralo naprijed. Odlučila sam se napokon otvoriti životu, pogledati egzistencijalnom strahu u oči i prkosno mu reći da se ne bojim. Odlučila sam pokazati i sebi i drugima da se može.

Uvijek se može, bez obzira na državu, grad ili situaciju u kojoj se nalazimo. Sve uvijek ovisi o nama samima, o onome što nosimo u svojim srcima i glavama, o onome u što vjerujemo. I to se sada ne bojim glasno reći. Prije godinu dana odustala sam od onoga što nisam ja, odustala sam od uvjerenja koje su mi jačim ili slabijim intenzitetom usađivali cijeli život, odustala sam od sna lažne sigurnosti stalnog posla, odustala sam od straha. I onda je ostala samo gola i surova istina, istina da ne živim životom za kakav sam sposobna, istina da sam zaboravila na onu optimističnu klinku koja samo želi istraživati, pisati, bojati i biti sretna.

Kad sam napravila prvi korak, dalje se sve samo slagalo. Ne, nije se događalo u magičnom divnom slijedu blagoslova gdje sam točno znala što trebam sljedeće napraviti, nije me sutradan nazvala Oprah i ponudila mi posao iz snova, nisam ni dobila na lutriji. Krenula sam običnim, svakodnevnim, nesigurnim koracima vjerujući da je to put kojim moram proći i da je svaki događaj prikriveni blagoslov koji me vodi dalje. Živjela sam iz dana u dan, uvijek se ujutro radujući novom suncu, zahvaljujući na činjenici da sam uopće dočekala novi dan. Učila sam iz svega što mi se događalo i znala sam da mi se događa s razlogom.

Proživjela sam ogromne strahove i izazove, manipulirala sam svojim svakodnevnim navikama mijenjajući ih toliko drastično da sam se šokirala rezultatima, milijun puta sam pala i pomislila da je sve uzalud i da ne mogu, ali nekako bih napravila još taj jedan korak. Pa još jedan i još samo ovaj jedan mali. I evo me godinu dana kasnije, zadovoljnija sobom nego ikad. Hrabrija nego ikad. Sigurnija u sebe i ono što volim. Od osobe koja je prije godinu dana imala barem jedan napadaj panike tjedno, došla sam do osobe koja većinu dana uživa u onom što radi. Od osobe koja je mislila da je zauvijek zatočena u svojoj trenutnoj životnoj situaciji, došla sam do osobe koja vjeruje da je ipak sve moguće.

Nije mi išlo baš po planu i puno toga nisam uspjela ove godine, ali to mi u konačnici nije ni važno. Uspjet ću kad budem spremna da uspijem, kad osoba koja jesam u tom trenutku bude spremna primiti sve darove koje zaslužuje. A ja nisam ništa drugačija od svakoga od vas. Ali nimalo. I ja sam čitala ovakve lude priče o naprasnim otkazima ne vjerujući im ni riječi. Nitko nije toliko lud da nema plan B! Ali ova godina me naučila da ako nemamo plan B, sva naša energija, vjera i nada idu u jednom smjeru, idu u ono što uistinu želimo, idu u ono što uistinu jesmo.

Zato nemojte dopustit u 2018. ni dana da budete nešto što niste, da živite živote drugih ljudi koliko god se oni činili zadovoljavajući. Ako ste imalo svjesni koliko je nevjerojatno da ste uopće ovdje, zadovoljavajuć život na ovoj planeti neće vam biti dovoljan. Ni meni nije bio.

Želim iskoristiti ovu priliku i da se zahvalim svim svojim suputnicima koji su sudjelovali u kreaciji ove priče, svima koji su stali uz mene, svakom usputnom pozitivnom komentaru i blagom vjetru u moja jedra. Hvala što ste vjerovali u mene, hvala što ste vidjeli ono što ja nisam mogla.

Svima nam želim još luđu, još magičniju, još bogatiju godinu od ove! Hvala!