Oni su slijepi, ali sapun s točkicama koji proizvode toliko je dobar da ga želi sve više ljudi
Nastao je muk. Potpuna tišina. Anto je pored uha stavio kapaljku i broji… jedan, dva, tri… trinaest, četrnaest. Točno toliko kapi eteričnog ulja treba biti u smjesi za sapun prije negoli se izlije u kalup.
– Društvo, sad možete nastaviti razgovor – kaže Anto kolegama Barbari i Dariju.
Anto je potpuno slijepa osoba i volonterski se bavi proizvodnjom personaliziranih sapuna. Njegov cilj je dobiti stalni posao i vlastite prihode. Kako stvari stoje, uskoro će mu se želja ostvariti i bit će ravnopravan član tima koji čine Barbara Šajinović, magistrica kemije, i Dario Vuljar, administrativni tajnik. Barbara i Dario imaju sreće, nisu potpuno slijepi već imaju oko pet posto vida, a pronalazak posla im je uvijek lutrija.
No, oni su imali sreće. Pronašli su posao i žive od vlastitih prihoda.
Njihovo radno mjesto nalazi se u staroj Zagrepčanki u Heinzelovoj ulici. Rade po osam sati od ponedjeljka do petka. Dnevno proizvedu 60 sapuna.
Svaki je drugačiji
– Za sada radimo dvije vrste sapuna. To je sapun s točkicama koji na sebi ima natpis na Brailleovom pismu i druga vrsta je mozaik sapun koji slažemo iz više boja. U proizvodnji je do sada redovno bio i sapun koji je na sebi imao ispisano Zagreb – govori nam magistrica Barbara. Njihov rad prepoznali su i u Dinamu tako da je serija personaliziranih sapuna s natpisom zagrebačkog kluba na Brailleovu pismu već podijeljena.
– Jedna od naših ponuda je da radimo personalizirane sapune. Dakle, može se izabrati boja, natpis i miris. Standardni su nam suvenir grada Zagreba, a mozaik sapun slažemo tako da u bazi stavljamo različite šarene kockice – kaže Barbara.
Radni dan im počinje paljenjem aparature. Ako nemaju ništa pripremljeno za taj dan, onda se kreće s rezanjem sapunske baze koju za sada još uvijek kupuju gotovu jer nemaju uvjete da je sami proizvode.
– Organiziramo se što treba odraditi, koju vrstu sapuna i onda se kreće u posao. Reže se baza pa se topi, dodaju se eterična ulja, različite komponente koje idu i onda se lijevaju u kalupe, vade van i režu, umataju i ide se u kutiju – objašnjava Barbara proizvodni proces.
S obzirom na poteškoće s vidom, uvjete rada maksimalno prilagođavaju. No, još nemaju sve uvjete. Radni prostor još nije gotov, a nemaju ni hladnjak u kojem bi se ohladili sapuni.
– Sad kada je vruće, treba 40-ak minuta da se stisne sapun, a zimi je bilo dobro jer je trebalo duplo manje vremena. No, nije to problem, očekujemo da ćemo dobiti sve što nam treba – kaže Dario i dodaje da se veseli novim kolegama koji će dobiti priliku zaposlenja kao i on.
No, kako je nastala ideja o proizvodnji sapuna?
Više pročitajte na stranicama Jutarnjeg Lista
