45 kilometara u Hrvatskoj koje morate posjetiti: Skrenuli smo s rute i doživjeli nevjerojatne priče

Slikovite planine koje se preslikavaju u jezeru i miris crnogorične šume, slika je to koja se može iskusiti u Fužinama, malom mjestu koje je nastalo još u 17. stoljeću, a vjerojatno je dobilo ime po fužinarstvu, iskopu rude u doba obitelji Zrinski.

Fužine su smještene 730 metara nad morem, u jugozapadnom dijelu Gorskog kotara. Od svoga postanka pa do danas Fužine imaju vrlo dobar prometni položaj i blizinu tranzitnih pravaca – nekada cestu Karolinu, koja je povezivala unutrašnjost s priobaljem, a danas autocestu Zagreb – Rijeka, koja skraćuje put do mora na pola sata.

Na Bajersko jezero, najstarije jezero fužinskog kraja, stigle smo u rano jutro kako bismo uživale u tišini i svježem zraku koračajući prekrasno uređenom šetnicom. To prostranstvo vode nastalo je zahvaljujući ljudskoj ruci. Budući da na tom prostoru ima dosta padalina, pedesetih godina prošloga stoljeća izgradnja brane u nekadašnjoj dolini rijeke Ličanke stvorila je to jezero.

Na putu prema moru prošle smo kroz Lič, najjužnije mjesto Gorskog kotara, okruženo planinama Bitoraj, Viševica i Kobiljak, usred kojih se smjestilo prekrasno Ličko polje.

Vozeći se starom cestom kroz gustu šumu, naišli smo na Vagabundinu kolibu. Smještena na 864 metra nadmorske visine podno planinskog masiva Viševice, ova gastronomska lokacija idealno je mjesto za sve koji želi isprobati tradicionalna jela.

Tamo su nas dočekali domaćini Draženka i Vladimir Savić. Iako su po zanimanju ekonomistica i inženjer građevinarstva, čini se kako im ugostiteljstvo savršeno leži. Dok Draženka sprema izvsrna jela od lokalnih namirnica, Vladimir nas zabavlja svojim dosjetkama. Njihova koliba rijetko je kad prazna, a nakon što smo probali jela, shvatili smo i zašto.

Za predjelo su nam poslužili domaće kobasice od vepra i jelena uz sir sa začinskim travama te kruh od kopriva. Zatim je usljedila plata s polpetama od kopriva, grilanim povrćem, pečenom palentom, svinjetinom, domaćim kobasicama i uz to kare od vepra u umaku od gljiva i timjana sa šurlicama. Sve smo zasladili štrudlom od ječma i jagoda.

Vožnja prema moru ovom prekrasnom starom cestom obiluje zavojima, no vožnja A-klasom dodatno je komforna jer vozilo posjeduje multifunkcionalni volan te sustave zaštite putnika i sigurne vožnje, a s obzirom na to da je cesta na nekim dijelovima bila neravna, upalile smo Comfort režim za udobniju vožnju s manje promjena. To je jedan od četiri moda dinamike vožnje među kojima su još Eco, Sport i Individual.

Iz sjenovite šume stigle smo u suncem okupan kraj, a onda je uslijedio i predivan pogled na more. Ovaj kraj poznat je po ”Očima Vinodola”, šest vidikovaca s kojih puca pogled na Novi Vinodolski. Mahavica, Pridva, Slipica, Gradina, Sviba i Kukuređeni su vidikovci uz cestu, a zadnja tri nalaze se na području grada Novi Vinodolski. No s obzirom na to da je sunce opeklo, mi smo požurile na plažu i zastale tek nakratko na jednom od ugibališta uz cestu.

Budući da se temperature uz more značajno razlikuju od onih u šumi, čim smo stigle uz obalu, krenule smo u potragu za šeširima. Putovanje smo završile kupancem na jednoj od novijih plaža na tom prostoru, onoj ispred kampa u Klenovici. Upravo je to plaža koja je od Klenovice, dotad pretežito ribarskog mjesta, napravila predivno turističko i kupališno odredište. Do kraja dana uživale smo na šljunčanoj plaži brćkajući se u toplom, srpanjskom moru.