3 stvari koje se sramim priznati
Znate, cijelo vrijeme slušam koliko je važno voljeti i prihvatiti sebe. Teorijski se apsolutno slažem, ali u praksi to izgleda malo drugačije. No nekako u zadnje vrijeme i to postaje lakše, a znate zašto?
Piše: Jelena Kuzmić/Samopozitivno.com
Jer sam sve iskrenija prema sebi.
Umorilo me glumljenje nečega što nisam i konstantna borba da postanem ili postignem nešto kako bih bila vrijedna svoje i tuđe ljubavi.
Koja gomila gluposti.
Zato sam odlučila biti iskrena oko nekih stvari koje mi je apsolutno neugodno priznati. Dapače, rekla bih da ih se sramim priznati jer nikako ne idu uz lažnu sliku koju sam sagradila o sebi. A tu je i caka – lažnu. Pa idemo za početak tu sliku poderati komadić po komadić i vidjeti čime zapravo raspolažemo:
Pogledala sam cijelu sezonu Gospodina savršenog – i bilo mi je zabavno.
Za neupućene, Gospodin savršeni je hrvatska verzija američkog reality showa The Bachelor čija je svrha da si jedna osoba od 20+ kandidata odabere bolju polovicu. Da, znam, WTF. Ne gledam TV već više od 10 godina i moje je općenito mišljenje da su reality showovi gubitak vremena i dragocjenih moždanih stanica, ali ovo sam pogledala od prve do zadnje minute. Zašto? Nemam pojma. Znate onaj osjećaj kad vam je zbog nečega što netko radi užasno neugodno (takozvano susramlje), ali ne možete prestati gledati? E to se meni dogodilo.
Gospodin savršeni je za mene bila jedna ogromna potraga za smislom koji nikada nisam pronašla jer mi je i dalje apsolutno nepojmljivo zašto bi netko odabrao to iskustvo, ali barem sam se putem dobro zabavila.
I naučila nešto novo o sebi – u meni postoji malo znatiželjno zabadalo u tuđe živote. Ali nema veze, zavoljet ćemo i njega.
Nemam pojma kako komunicirati s djecom.
Otkad znam za sebe, nemam u planu imati djecu. Iako sam žena, iskustvo razmnožavanja me nikada do sada nije zainteresiralo, a vrlo vjerojatno ni neće. Tu činjenicu me više i nije toliko sram priznati, no ide to i malo dublje. Stvar je u tome da uopće nemam pojma kako komunicirati s djecom.
Ne razumijem što govore, ne razumijem što žele i općenito mi je malo neugodno kad se nađem u njihovom društvu. Ne zbog djece, djeca su zapravo strašno kul, nego zbog očekivanja koja odrasli imaju od mene kad sam u blizini njihove djece. Trebam li mu tepati, štipkati ga za obraščiće, pitati neka pitanja ili ignorirati njegovo postojanje, koji je modus operandi u ovim situacijama?
Nemam pojma. Majka priroda mi je zaboravila usaditi taj gen stoga molim za razumijevanje. Ako treba skupljati lutalice ili babysittati kućne ljubimce, zovite me bez pardona ako treba i u ponoć. Ali nemojte me ostavljati nasamo s djetetom jer je vrlo vjerojatno da ćemo oboje završiti na Hitnoj.
Ne volim kuhati.
Uf, ovo mi je kao ženi teže priznati nego cijeli onaj odlomak o djeci. Mislim da nikada ni nisam ovo rekla naglas bez da sam se brzo počela opravdavati i mijenjati mišljenje u strahu od osude.
Ali da, ne volim kuhati. Dosadno mi je, traje predugo, stvara dodatan posao i nered, a na kraju nikada nije vrijedno svega toga. Uhvati me istinska želja za kuhanjem možda nekoliko puta mjesečno (vjerojatno sam sad ovu brojku malo preuveličala da bih se opravdala), ali to je to. Onda ću zbilja uživati u cijelom procesu, od ideje koja se rodi, skupljanja sastojaka, pripreme, pa čak i spremanja.
Ali zaboga, nema teorijske šanse da to radim svaki dan, toliko je mnogo zanimljivih mi iskustava. A i vlasnici restorana moraju od nečega živjeti, ne?
Znate, osjećam se sad malo lakše. Mislim da bi svijet bio puno ugodnije mjesto kad bismo svi naglas izgovorili svoje istine, pa koliko god nam one neugodne bile. Možda zbog toga i izgubimo neke ljude ili prilike, ali dugoročno je puno zdravije živjeti u skladu sa sobom kakvi jesmo nego održavati lažnu sliku savršenstva koja izjeda iznutra.
Čega se vi sramite, usudite li se priznati mi jednu stvar u komentarima?
